Put na more autocestom ili magistralom- evo što se više (ne)isplati!
Došao je i taj dan. Trijumfalno odlazim s posla ispraćen zavidnim pogledima kolega, koji će se još barem par tjedana „kuhati“ u uredu prije početka godišnjeg. Zračim energijom kakvu može dati samo dva tjedna bez sastanaka i razmišljanja o projektima. Moj plan je da mi jedini intelektualni napor u iduća dva tjedna bude razraditi strategiju za ulazak u 9. arenu Clash Royala.
Obitelj je napokon spremna za put na more! Klinci su spakirali sve što se da napuhati i svaku igračku koju su dobili valjda od dana rođenja ( uključujući i one kojih su se tek sad sjetili da ih imaju). Žena se pakira od sredine 5. mjeseca i nakon 3 selekcijska kruga uspjela je spremiti „ono osnovno“ u 2 kofera. Gledam u auto i mislim kako se ovog gepeka ni Čeh ne bi postidjeo. Jedino nam još fale u njemu jastuci sa sofe u dnevnoj sobi i bakin goblen.
Imamo pola stvari koje nam nikad neće trebati, ali napokon krećemo. Uz vječnu dilemu – izabrati autoput ili doći starom cestom do mora ? Pošto imam iskustva i sa jednom i sa drugom rutom, odlučio sam se prisjetiti svojih iskustava. Da, vrlo su subjektivna, ali možda nekome pomogne. Možda meni pomogne, jer pred put na more i dalje razmišljam koji izbor će me koštati manje vremena, novca i živaca.
Izlog broj #1 – „Sjaj i raskoš autoputa“
Put na more je uvertira u dvotjedno uživanje. Sve dok prvi puta ne izabereš putovati autocestom subotom. Ili petkom i nedjeljom. Ili bilo kojim drugim „lijevim“ danom u tjednu za koji nisi nikad mislio da će biti gužva, ali je, mudri! Zato jer je ljeto i svi idu na more. Savršeno sam izračunao da je optimalno vrijeme polaska na put u 5.23 ujutro, jer tad nikoga neće biti na cesti ( u tom trenu još 20.000 vozača koji kreću prema autoputu si misli isto).
Dolazimo do naplatnih kućica u Lučkom bez problema i mislim si „To je to!“ Počinje savršen godišnji. Žena je raspoložena , klinci se zabavljaju iza u autu, iako još uvijek nisu svjesni da su budni. I onda, samo 2.45 minuta kasnije- mi smo u koloni. Što se može dogoditi u pola 6 ujutro da je već takav zastoj na autoputu? Prebacujem radio na HRT1 i dok prisiljavam mozak na slušanje hrvatskog popa „na tašte“ čekam HAK-ovo „ Stanje na cestama“.
Oprez! Lisica na cesti
Uz radove na svakih 5 kilometara dionice, na autoputu je lisica. Da, lisica! O, živote nepravdo! Trebao sam starom cestom do mora! Slušam HAK vijesti o lisici na hrvatskom, njemačkom i engleskom. I moram reći da ne znam što bi mislio da sam stranac u ovom trenutku. Hrvatska verzija vijesti o lisici na cesti je uključivala svjedočanstva vozača, opis lisice i pogleda koji je imala u trenutku kada je uočena na cesti te njenu obiteljsku anamnezu.
Engleska verzija vijesti je glasila otprilike „There`s an animal on the road. Drive carefully!“ Pa si ti misli što je na cesti! Nadam se da HAK zna da nije isto da li izbjegavaš ježa ili jelena lopatara, bez obzira iz koje si zemlje.
Nakon sat i 45 minuta stigli smo do Jastrebarskog. Raspoložen sam kao prosječna žena u pms-u. Žena je pms-u i nije dobro kad nam se ciklusi preklapaju. Djeca su luda. Pojeli su sve slatkiše, grickalice i sendviče kao da se sprema apokalipsa. Sada u sebi imaju toliko šećera da bilo kakav pokušaj njihovog smirivanja gubi svaki smisao. Nakon pola sata vrištanja, mlađi je napokon zaspao s čokoladnim muffinom u ruci. I na nosu. I čelu. I tapacirungu u autu. Sretan sam.
Kultura vožnje ili zašto autoput ima dvije trake?
Napokon se počinjemo kretati i nakon ravno 5 minuta, čujem tihi glasić kako izgovara „Tata ?“. Lagano mi počinje titrati lijevi kapak, jer znam što slijedi. Moramo stati. Opet! Dijete br.2 mora na toalet. Žurimo do prve benzinske, jer je užasno hitno. Djeca nikad ne kažu da moraju na wc kada to trebaju, nego sat vremena poslije. Valjda da ne izgubiš na dramatičnosti trenutka. Ja samo razmišljam o svim onim autima koje opet trebam obići kad nastavimo put.
Ponovno smo na autocesti. Dok vozim razmišljam o tome kako stranci doživljavaju lijevu traku na autocestama u Hrvatskoj. Nakon godina i godina vožnje, službenih putovanja na koja ne idem bez Gooma sustava, zaključio sam da im naša lijeva traka uglavnom dođe kao mjesto za kontempliranje ili suočavanje sa strahom od brze vožnje. Nešto kao autoškola za pretjecanje.
Mađarski “prijatelj” i kako ne imati slom živaca
Ispred mene je kombi mađarskih registracija. Zadnjih 15 minuta. Vozi se 116 km/h i on obilazi. Jedini problem je što obilazi aute i kamione koji se tek naziru na horizontu. Ovom brzinom doći ćemo do njih negdje oko utorka. Na sam obris vozila u daljini, on je u lijevoj traci. I nisu bitni auti iza njega, ni brzina kojom se kreću. Sve je to relativno za mog mađarskog prijatelja. Imam ga pravo zvati prijateljem obzirom na to koliko vremena sam iza njega.
Trudim se ostati miran i ne živcirati se. Ja sam psihički jači od ovakvih provokacija na cesti! Idem na more i nema šanse da me išta naživcira. Dvije minute kasnije …totalno pomračenje uma. Da pas..BEEEP…..i turisti..i Mađarska….tko ti je dao vozačku..BEEP….jedan??! Jel znaš ti čemu služi lijeva traka …BEEP ?!? Jedino što želim u tom trenutku je imati rollbar i rasčistiti lijevu traku od pošasti nevozača.
Žena vrišti na mene, koči rukama i nogama, ostavlja otiske dlanova od kočenja po autu, želi razvod kao i uvijek kad putujemo na more. Samo vidim da otvara usta, ne čujem ju što priča, jer ovo je između mene i njega. Trubim mu već 5 minuta sa upaljenim lijevim žmigavcem. Ne znam, možda je slijep i gluh. To bi bilo jedino logično objašnjenje. Nakon pola sata, Mađar se napokon miče u desnu traku. Gledam ga u oči dok ga pretičem. Nema jezične barijere, zna što mu govorim.
Uz ovakv tip vozača ima i posebna kategorija onih „bez trake“. Da smo u zraku, oni bi valjda bili „nevidljivi lovci“. Kako ih prepoznaš? Po najvećoj gužvi na autoputu, oni su svugdje. Voze se po zaustavnom traku, prebacuju iz desne u lijevu traku i obrnuto, samo da bi nakon pola sata bili ravno 10 metara ispred tebe. Kakav…BEEP….Karma je čudo.
Autoput kao opcija – zaključak
Nakon 7 od planirana 4 sata putovanja do Splita, napokon stižemo do trajektne luke. Stali smo 4 puta. Zbog svakog od tih zaustavljanja morao sam ponovno obilaziti sve aute, kamione i autobuse koje sam već obišao. Na putu su bile 2 prometne, dva puta kolone po par kilometara, i lisica. Imam 3 nova „prijatelja“ iz lijeve trake- dva Mađara i jednog Čeha. Dva puta sam se želio potući. Dakle, ušteda vremena na autocesti je vrlo relatiavn pojam i ovisi ponajviše o konstelaciji zvijezda u trenu kad krećeš na put.
Putem smo uspjeli kupiti najskuplje sendviče i čips na ovoj strani zemljine polutke i luftmadrac koji je koštao toliko da od njega očekujem da mi rješava uredske poslove kad se vratim s godišnjeg. Uz duplo veći trošak goriva i 200 kuna cestarine u samo jednom smjeru ( cijena je naravno viša u turističkoj sezoni), moj godišnji još nije ni počeo, a ja imam još samo jedan živac. Jedino što taj živac želi je sjesti u hlad i popiti hladno pivo.
Dok čekam trajekt, razmišljam kako sam za trošak puta tamo i nazad, uz cijenu trajekta koja je ravna sedmodnevnom krstarenju Karipskim morem, mogao uplatiti 10 dana all inclusive u Grčkoj. Stigao sam na more uz čvrstu odluku da više ne idem na godišnji!
Žena mi govori da nisam normalan. Ne znam, možda iduće godine odem starom cestom do mora. Zanima vas kako je izledalo to iskustvo? Pročitajte u idućem Gooma blogu.
Zanima vas i kako izgleda otići na službeni put bez gnjavaže oko obračuna putnih troškova? Onda već danas preuzmite besplatnu demo verziju Gooma sustava.
